Mukotrpno djetinjstvo zagorskog dječaka, prvi radnički kombinezon, pješačenje nezapošljenog bravara do Trsta, teška dnevnica metalca, Galicija, sibirske tajge, Crvena armija, čine početak odvajanja od vlastite egzistencije kao svrhe po sebi, da bi štrajkačkim pohodima, zatvorima i robijom do Moskve i Pariza rasla jedna ličnost, pokretač istorije (kako nacionalne, tako i svjetske), ličnost koja će ostati upamćena kao začetnik nove istorijske epohe i osoba koja se, izgradivši uz pomoć naroda balkansku moćnu i veliku državu, najviše približila realizaciji ideje južnoslovenskog ujedinjenja.
U pitanju je Josip Broz Tito, najveći sin svih naroda i narodnosti, maršal, predsjednik bez ograničenja rajanja mandata I neprikosnoveni državnik sa ovih prostora. Ideja socijalizma je nastala mnogo prije formiranja socijalističke Jugoslavije, u djelima Marksa, Engelsa, kao i među mnogim istaknutim intelektualcima. Područje Balkana se okreće vjeri u komunističku ideologiju nakon uspjeha Oktobarske revolucije koja je pokazala da je društveni preobražaj ne samo nužan, već i moguć, te da je pobjeda proletarijata nešto što je realno očekivati.
S obzirom da dolazim iz najmanje, ali, u tom sistemu jednakosti, podjednako važne bivše jugoslovenske republike Crne Gore, kroz članak ću se dominantno osvrnuti na nastanak, razvoj ali i slom komunističke ideje u mojoj domovini.
Pioniri crnogorskog komunističkog pokreta na čelu sa Jovanom Tomaševićem, koji su formirali KPJ u CG 1919. god. su i te kako bili svjesni ekonomskog, političkog i socijalnog ćorsokaka u koji je Crna Gora zapala nakon abdikacije kralja Nikole Petrovića Njegoša. Vjerovali su u mogućnost pobjede radničke klase i shvatali neophodnost društvenih promjena, kako bi Crna Gora ubrzala svoj istorijski hod. Šansu za taj ubrzani razvoj su upravo vidjeli u širenju komunističke ideje i borbi za njeno usvajanje od strane osiromašenog naroda. Razvijajući snažnu propagandu, oni su najprije pristupili osnivanju radničkih i partijskih udruženja, time udarajući temelj modernom radničkom pokretu. Parlamentarni izbori 1920. godine pokazali su koliko je Crna Gora bila pogodno tle za ukorjenjivanje komunističkih ideja tako što je KPJ u Crnoj Gori dobila gotovo 40 odsto glasova birača. Ovako velik uspjeh bio je u prvom redu izraz oduška i silovitog naleta socijalno i nacionalno nezadovoljnih masa. Saznanje ljudi da su komunisti idejni jednomišljenici s boljševicima u Rusiji takođe je bila značajna jer je za Crnogorce ”bilo sveto sve što je iz Rusije dolazilo”.
Od tada, KPJ na tlu Crne Gore konstantno ojačava organizaciju, brojnost i propagandu, prvenstveno plasirajući ideju jugoslovenske nacije, jednakosti radničkih prava i borbu protiv buržoazije ali i spoljnjeg neprijatelja. U takvoj atmosferi je Crnu Goru zatekao i Drugi svjetski rat koji je bacio narode i kontinente u do tada neviđen kovitlac oružane, ideološke i ekonomske borbe. Crnogorski narod, ovjenčan slobodarskim duhom i ratnim vještinama, prekaljen odbranom kuće i okućnice od brojnih okupatora, ne ostaje dužan ni fašističkom pokušaju bacanja Crne Gore na koljena. Tako se 13. jula 1941. godine sve što je moglo pušku nositi mobilisalo na opštenarodni ustanak protiv fašizma, koji je ujedno bio i prvi te vrste u Evropi, dokaz i vjesnik riješenosti naroda Jugoslavije da povedu odlučnu borbu za slobodu, a istovremeno je ustanak bio i bljesak nade i moralno ohrabrenje za ostale porobljene narode. Ustanici su se sručili na neprijatelja snagom bujice i za svega nekoliko dana izbacili iz stroja oko 4.800 okupatorskih vojnika i oficira, zarobili 4.227 pušaka, 85 mitraljeza, 118 puškomitraljeza, 22 topa, 62 minobacača itd.
Vodeći se tradicijom očuvanja slobode kao najuzvišenijeg smisla postojanja, uz gusle i narodnu pjesmu prenoseći poruke junačke prošlosti, čuvala se tokom cijele narodnooslobodilačke borbe vjera u pobjedu. I taj dugo sanjani san o pobjedi je konačno dosanjan 1944. godine kad je u Crnoj Gori ugašen pokušaj nametanja jedne izopačene ideologije kakva je bila nacistička, odnosno fašistička. Kada je drugi svjetski rat dobio i svjetski epilog, kao što mu i priliči, stvorili su se uslovi da kompletna međunarodna zajednica prizna zasluge svim učesnicima NOR-a i time je Crna Gora, zajedno sa Jugoslavijom dobila zasluženo dostojanstvo i poštovanje koje je bilo odraz istinske borbe za odbranu temeljnih i univerzalnih vrijednosti. To će dostojanstvo mudro vođena socijalistička Jugoslavija ponosno nositi tokom cijelog svog postojanja, postavši u svijetu veoma značajan učesnik u raspodjeli geostrateških globalnih interesa.
Ratna razaranja stavila su Crnu Goru pred brojne i složene zadatke obnove zemlje iz pepela, učvršćivanje državnog aparata zbog odbrane tekovina revolucije i uspostavljanja socijalističke privrede. Ove zadatke mogle su da izvrše samo široke narodne mase ispunjene entuzijazmom, privržene novom društveno-političkom poretku i predvođene KPJ. Mandat za sastav Vlade Federalne Crne Gore povjeren je Blažu Jovanoviću i ta je Vlada preuzela poslove državne uprave i privrednu izgradnju Crne Gore. Prosječna starost članova Vlade bila je nešto više od četrdeset dvije i po godine, što je bio dokaz njene zrelosti i snage da se uhvati u koštac sa brojnim zadacima pred kojima se Crna Gora nalazila.
Od jedanaest članova Vlade, njih šestorica bili su fakultetski obrazovani, dvojica studenti, dvojica su imala srednju stručnu spremu i jedan četiri razreda gimnazije. Sve su to bili istaknuti rodoljubi, revolucionari i istaknuti partijski radnici. Svaki ministar u Vladi bio je zadužen za određenu granu državne uprave i odgovara za svoj rad Vladi, Skupštini i svom narodu.
Zadaci su bili mnogobrojni: obnova postojećih grana privrede, oslanjajući se na zadrugarstvo i sindikate, kao i privatnu inicijativu. Posebna pažnja je posvećena uspostavljanju saobraćaja, podizanju porušenih domova i škola, energičnoj borbi protiv ratnih bogataša, špekulanata, birokratije, korupcije, mita, protekcije i saboterstva. Briga o narodnom zdravlju, obezbjeđenje ratnih invalida, pomoć porodicama poginulih boraca u narodnooslobodilačkom ratu, iskorjenjivanje nepismenosti i podizanje kulturnog nivoa naroda, osnivanje stručnih škola za radničku i zemljoradničku omladinu, podizanje pravosuđa, bila je stalna preokupacija i sadržaj rada Narodne vlade.
Borilo se sa ostacima okupatorskih slugu i savladavala se strašna avet gladi u nerodnim godinama. O tome ministar – predsjednik u prvom govoru, u svojstvu predsjednika Vlade kaže: ”Treba biti svjestan te činjenice da ćemo još biti gladni. Ali to nas niti može, niti smije obeshrabriti, jer mi nećemo dozvoliti da ma ko umre od gladi. Patićemo se i izdržati i u ovoj borbi i pokazaćemo se ravni sebi i ravni našoj borbi i našim patnjama u toku ove četvorogodišnje borbe”. Okupator je nanio ogromne ljudske i materijalne gubitke. Poginulo je ili strijeljano 40.446 lica, internirano 95.346, od kojih je 25.144 invalidirano (260 slijepih). Oko 30% stanovništva Crne Gore bilo je žrtva rata i terora. Ratnih siročadi je bilo preko 6.000, a broj lica koja su u ratu izgubila hranioca kretao se i do 65.000. Pored toga, oštećeno je ili potpuno uništeno preko 23.000 kuća, 54.000 pomoćnih zgrada, blizu 900 državnih zgrada, od kojih 321 školska zgrada. 25 % stanovištva izgubilo je krov nad glavom. Ukupna ratna šteta je iznosila preko 50 % svih crnogorskih materijalnih i kulturnih dobara.
Trebalo je uložiti natčovječanske napore pa zemlju porušenu do temelja vaskrsnuti. Srećom, tog entuzijazma, poleta, duha, nije falilo, tako da je za samo dvije godine obnovljeno 12.000 stambenih zgrada. Samo u 1945. godini podignuto je deset bioskopa, a opismenjeno 6.298 lica. Već iduće, 1946. godine, opismenjeno je još 15.397 lica. Ovo je utoliko značajnije kada se zna da je u Crnoj Gori na početku 1945. godine bilo oko 40% nepismenog stanovništva, a 1971. godine svega 17,2 %. Otvorene su 74 nove osnovne škole, a ukupno ih je bilo 436.
Otvoreno je sedam gimnazija i više stručnih škola. Rad na kulturno-prosvjetnom preobražaju zemlje bio je dio politike KPJ pa je tako obnovljeno Crnogorsko narodno pozorište. U toku 1946. godine radile su četiri obnovljene bolnice, a 1945. godine napravljeno je 120 mostova, obnovljeni i izgrađeni kilometri puteva, skoro svi privredni objekti i podignuti novi: ciglane, elektrane, mašinske radionice, radionice za izradu namještaja. Naročito je bio intenzivan rad na raščišćavanju ruševina u Podgorici, koja je u toku rata bila 72 puta bombardovana. Oko 5.000 najsiromašnijih porodica ljudi bezemljaša preseljeno je u sklopu agrarne reforme u Vojvodinu, kako bi se bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Izgrađena je pruga Nikšić – Podgorica za koju se inače vezivala privredna obnova zemlje. Osnovano je 113 domova kulture i 46 čitaonica. Za nepune dvije godine otklonjene su najteže posljedice rata.
Dinamičan poslijeratni privredni razvoj zemlje temeljio se u prvom redu na industrijalizaciji. Izgrađeni su novi kapaciteti crne metalurgije ( Željezara ”Boris Kidrič” u Nikšiću), obojene metalurgije ( Aluminijumski kombinat u Titogradu, Rudnik i flotacija olova i cinka u Šupljoj Stijeni kod Pljevalja, Rudnici boksita Nikšić), energetike (HE Gornja Zeta), metalne industrije ( Fabrika građevinskih mašina ”Radoje Dakić” u Titogradu, kliznih ležaja u Kotoru, brodogradilište u Bijeloj i dr.), elektroindustrije ( ”Obod” na Cetinju ), tekstilne industrije ( Vunarski kombinat u Bijelom Polju, Pamučni kombinat u Titogradu, nekoliko fabrika konfekcije i trikotaže i dr.), celuloze i papira ( fabrika u Ivangradu ), drvne industrije ( kombinati u Pljevljima, Titogradu, ŠIK Javorak u Nikšiću i sl. ), industrije kože i obuće, prehrambene industrije.
Zbog masovnog napuštanja sela i poljoprivrede usljed nastanka privrednih giganata došlo je do veoma brzog razvoja gradova, porasta njihove ekonomske moći i i stanovništva u njima. Od malih i nerazvijenih palanki sa vrlo zaostalom arhitekturom i niskim društvenim standardom niču moderni gradovi sa sve intenzivnijim i bogatijim društvenim životom.
Najveća tekovina u izgradnji novih socijalističkih društvenih odnosa bilo je radničko samoupravljanje kao proizvodni odnos u kome radnička klasa, zajedno sa svim radnim ljudima, treba da ima odlučujuću ulogu u upravljanju uslovima, sredstvima i rezultatima svoga rada i u vođenju cjelokupne društvene politike. Samoupravljanje je postalo društvena stvarnost i afirmisalo se kao nezamjenjiva tekovina radnika, prevazilazeći etatističko-birokratske i tehnokratske principe.
U jeku kulturnog i privrednog razvoja Crnu Goru zatekla je 1980. godine smrt Josipa Broza Tita koji je simbolizovao jedinstvo države i njenih naroda, što je otvorilo put jačanju nacionalističkih separatističkih pokreta u okviru republika, a dodatno potpomognuto eksternim finansijskim faktorom, rezultiralo je rasplamsavanjem građanskog rata čiji je epilog bio raspad jedne tvorevine zamišljene tako da vječno traje. Ni Crnu Goru nije zaobišlo neminovno raspadanje i kolektivne ostavke komunističkih organa. Ipak, ono što je, na svu sreću, jeste zaobišlo, za razliku od ostalih bivših jugoslovenskih republika, jesu ratna razaranja na njenoj teritoriji.
Na tome imamo zahvaliti vizionarskom pogledu ”mladih, lijepih i pametnih” nasljednika komunističke partije, koji su obezbijedili da crnogorski đetići ne gube živote zarad odbrane neodbranjivog i okrenuli se budućnosti koja nam je donijela nezavisnu državu, bez ijedne kapi krvi, uz punu demokratsku kapacitivnost, a zatim evro-atlantske integrativne i tranzicione procese, koji ne teku glatko, ali u sadašnje vrijeme predstavljaju optimalan recept za ostvarivanje crnogorskih nacionalnih interesa i čvrsto sam ubijeđen da ćemo na tom putu istrajati i uspjeti.
Ono za čim lično žalim jeste što smo raspadom Jugoslavije otišli više decenija unazad, natjeravši sebe da prolazimo kroz teške privatizacije, slabljenje ekonomske i političke moći kao i nebrojene žrtve ratnih užasa. Umjesto da smo sačuvali našeg ”krupnog igrača” mi sada igramo po pravilima nekih drugih takvih igrača. Ipak, ostaje u nama mladima potreba da čuvamo od zaborava najstabilniji i najprogresivniji period u razvoju naših krajeva i otvorena želja za obnavljanjem tih razvojnih principa, u mjeri u kojoj to može dozvoliti savremena globalna socio-ekonomska politika. Budućnost je neizvjesna, a dobre stare stvari i te kako mogu poslužiti u kreiranju nekih novih političkih sistema. Završiću članak jednom prigodnom krilaticom koju sam čuo od starijih, jer nažalost nijesam mogao biti dio tog vremena, a ona glasi ”BILO JE ČASNO ŽIVJETI S TITOM!”
Radoje Kandić,
Nikšić, Crna Gora
Leave a Reply