Dobro nama dobro vama – Intervju sa Albertom iz benda So Sabi

RJ: Kako ste došli u Beograd na studije?

Svojevremeno, te 1982. kada sam dolazio na studije postojala je svetska organizacija Nesvrstanih uz pomoć koje su se mnoge zemlje, pa i moja, oslobodile kolonijalista. Ja sam do svoje trinaeste godine živeo u kolonijalizmu. Iako ja nisam osećao posledice svega toga jer sam bio mali, kao što ih verovatno nije osećala u toj meri ni moja majka, verujem da je bilo veoma teško generacijama koje su živele ranije. Evo, na primer, moja majka je govorila jezikom kolonijalista, ali već moja baka je morala taj jezik da uči, jer je pre dolaska kolonijalista govorila na jednom od lokalnih jezika koji su se koristili u mojoj rodnoj Gvineji Bisao. Upravo preko organizacije Nesvrstanih, uz pomoć koje smo se oslobodili kolonijalista, mi mladi smo dobijali stipendije SFRJ da se školujemo u Jugoslaviji. Postojale su tada stipendije Federacije i stipendije Republika. Ja sam dobio stipendiju Federacije i došao sam u Beograd da studiram hemiju.

RJ: S kim ste se prvo družili, kad ste došli u Beograd?

Moj prvi drug na studijama bio je Esad Hodžić iz Prijepolja. On me je, po mom dolasku u dom, upoznao sa svojim drugarima iz svog mesta. Bili smo super društvo. Tada se nije obraćala pažnja na religiju, bila je to prosto tada neka lična stvar. Meni je to odgovaralo jer je tako bilo i u mom mestu. Ja sam živeo u kući u kojoj je bilo osmoro dece u porodici, od čega sedmoro braće i jedna sestra, i svako od nas je mogao ukoliko je hteo da izabere veru za sebe, a da mu niko ne prigovara, ili da se porodica zbog toga deli. Jednostavno, svako je imao pravo na izbor. Čini mi se da su u Jugoslaviji svi bili jedna velika porodica. Nažalost, kako su neki strani faktori počeli da šire propagande i u našem društvu u domu su počele da se prave grupice po nacionalnim i verskim osnovama.

RJ: Kako je bilo studirati u vaše vreme?

Nama na hemiji bilo je veoma teško. Moralo se prisustvovati  na svim vežbama, koje su uglavnom bile od jutra do mraka. Student koji ne bi došao na nastavu jedan dan mogao je ostati bez potpisa, a samim tim i bez prava na polaganje tog ispita. Takođe tu su bili razni kolokvijumi koje je student morao da položi da bi mogao da izađe na ispit. Tada ste morali dati celu godinu da biste polagali sledeću. Dešavalo se da ljudi po devet godina zbog matematike ne mogu da prođu dalje, a da su pritom veliki talenti za hemiju. Mnogi takvi su na kraju odustali.

RJ: Vaše mišljenje o Jugoslaviji?

SFRJ je bila jaka zemlja u kojoj je živelo mnogo bratskih naroda. Ne treba mnogo vremena  nekome ko dođe sa strane, kao što sam ja došao, da vidi da su narodi na ovim prostorima svi jedan narod. To se ogleda u tome što vama ne treba prevodilac.  Isto tako kada biste skupili sve ljude po prezimenima, videli biste da u svakoj familiji imate ljude raznih vera i opredeljenja. Nažalost, nekome sa strane to nije odgovaralo, i došlo je do toga do čega je došlo. Ako me pitate da li treba ponovo da se ujedini, nisam siguran. U mojoj rodnoj zemlji jedna porodica živi na svom imanju. Kako vreme prolazi i kako se koji član porodice osamostaljuje, tako on na porodičnom imanju pravi sebi kuću. Ali i dalje se zna da je sve to jedna porodica i da se sluša onaj koji je najstariji. Možda je to model po kojem bi trebalo da funkcioniše Jugoslavija, ne mora da se ujedini ponovo, ali da svako ima svoje i da se svi međusobno poštuju.

RJ: Kako ste počeli da se bavite muzikom?

A: Kada sam došao u Beograd, prve godine sam učio jezik i zato sam imao dosta slobodnog vremena. Stipendija koju sam tada dobijao od SFRJ bila je dovoljna da se lepo živi, ali da se i uštedi, tako sam kupio gitaru. U to vreme neki moji zemljaci i ja smo svirali vikendima, onako amaterski, sa ciljem da se dobro zabavimo. Nudili su nam da sviramo, ali nismo prihvatali. A onda je došlo do toga da je moj kolega koji je glumio u predstavi Trinidad i lupao bubnjeve za pesmu Ona hoće Mambo, morao da napusti predstavu. Kako je u predstavi morao da bude jedan tamnoputi lik, oni su pozvali mene, u početku nisam hteo, ali sam na kraju ipak prihvatio i tako je u neku ruku počela moja profesionalna karijera. Nakon te predstave upoznao sam Borka iz Vampira i na njegov nagovor osnovao bend Baga Baga. Svirali smo jako uspešno dve  godine sa tim bendom u Domu omladine. Imali smo koncerte svake srede i svaki je bio veoma posećen. Međutim, posle toga ljudi nisu mogli da se organizuju zbog drugih obaveza i bend se raspao. Nakon toga  nastao je SO Sabi.

RJ: Šta vas je zadržalo u Beogradu tokom devedesetih?

A: Nikad me nisu privlačile materijalne stvari. Uvek su mi bili bitniji ljudi od stvari, tako da kad su svi moji drugari ostali ovde da pate, ostao sam i ja. Mislim da ako sa nekim deliš dobro, onda treba da deliš i zlo. A u to vreme, takođe, i u mojoj zemlji je godinu dana već bilo ratno stanje. Sećam se kad su me nazvali i rekli mi: Blago tebi, ovde je rat a ti tamo uživaš! Na to sam se slatko nasmejao i rekao: Čekajte ljudi, ako vas baš intresuje i ovde je rat isto. Tako da mogu da kažem da nisam imao nekog izbora. Eto, trideset godina nisam posetio svoju rodnu zemlju, ali to je samo zbog toga što se ovde osećam kao kod kuće i što imam osećaj da sam se ovde i rodio.

RJ: Kad i kako je osnovan So Sabi i otkud ideja za ime?

A: Tamo odakle sam ja potekao, kada sedi društvo i, recimo, pije, a zatim neko ustane i hoće da remeti mir, mi mu svi kažemo So sabi. To u principu znači da se opusti malo kako bi bilo dobro i njemu i nama. Kako je u vreme kada je bend osnovan, a to je tri dana pred bombardovanje, bilo već desetak godina kako se osećala napetost u vazduhu zbog ratova i nacionalizma, davanje ovog imena bendu je imalo dublju poruku. Želeo sam da kažem ljudima da se opuste i da nađu način da nam svima bude dobro, da smire strasti i da ne šire agresiju. I mislim da smo negde našom muzikom, u nekoj meri, bar jednom delu ljudi, to i uspeli da postignemo.

RJ: Kako je došlo do saradnje sa BeatShakersima?

A: Mi smo se upoznali preko našeg zajedničkog kompozitora Bojana Krstajića. Snimili smo tada dve pesme, od toga jednu koja se zove Maja sa istoimenom pevačicom grupe Luna, i drugu mnogo poznatiju Ma Cherie. Ma Cherie je prvo postala regionalni hit, slušala se od Turske do Hrvatske, da bi nakon što ju je obradio i DJ Antoine, postala i svetski hit. Bilo je jako lepo sarađivati sa njima.

RJ: Da li biste predstavljali Srbiju na Eurosongu?

A: Iskreno, ne bih. Nekada ranije sam mnogo voleo Evrosong. Tri stvari nikad kao student nisam propuštao, a to su bili Evrosong,  košarkaške i fudbalske utakmice. Ma koliko sam bio umoran od predavanja, ma koliko bio umoran od učenja, uvek sam nalazio način da gledam ove tri stvari. Nažalost, u međuvremenu, Evrovizija je izgubila svoj kvalitet, i nije više ono što je ranije bila. Previše se glasa komšijski i politički, čime se izgubila sva draž. Ja ne volim da radim stvari u kojima se ne osećam dobro, a smatram da sadašnja Evrovizija nije nešto što bi učinilo da se osećam dobro.

RJ: Šta smatrate da je važno u današnje vreme?

A: Živimo u vremenima koja su teška, a u kojima fali strpljenja. Ljudi moraju da budu strpljiviji, da ako u nekoj stvari vide potencijal, da rade na njoj i da se trude. Uspeh ne može doći preko noći u ovakvim vremenima. Ponavljam, potrebno je mnogo strpljenja i truda da bi se uspelo. Ne treba se previše obazirati na materijalne stvari, treba se boriti za mir i ljubav i verovati u ljude, dati im šansu. Ako ljudima date šansu, vrlo je verovatno da će vam oni uzvratiti na najbolji način.

Autor: DinoSpa

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*